S ciljem dobivanja pune koristi od Kuk Sul treninga važno je naučiti još više od samih tehnika i borbe. Učenik treba pogledati u povijest da bi razumio gdje i kako je nastao Kuk Sul. Važno je razumjeti i shvatiti filozofiju ove borilačke umjetnosti . Shvaćanje teorije Kuk Sul-a pomoći će učeniku u učenju. Učenje osnova korejskog jezika također će također pomoći učeniku da razumije što da radi na satu. Pa krenimo redom:
PRVI PERIOD OD 2333. P.N.E. DO 1910.
Sa Do Mu Sul (plemenske ili obiteljske borilačke vještine)
Korejske plemenske ili obiteljske borilačke umjetnosti mogu biti praćene od početka Ko Cho Sun (stara korejska plemenska kraljevina iz doba kasnog Neolitika ili Novog Kamenog Doba od 2333. pr.n.e. te kroz prvo stoljeće p.n.e. otprilike do 900g. n.e.) Nakon tog perioda plemenske vještine potpuno prelaze u obiteljske i dalje se razvijaju u tajnosti velikih obitelji koje su kroz povijest Koreje dale velike ratnike, generale i kraljeve. Tijekom tog perioda, plemensko organiziranje je bilo jako dobro ustanovljeno, sukladno s tim mladi ratnici su trenirali borilačke umjetnosti sa svrhom zaštite plemena.
Osnovno društveno uređenje i organizirane grupe toga doba bila su plemena i obitelji (DAN). To su bile skupine ljudi povezanih krvnim nasljeđem koji su se skupili zajedno u plemensko obiteljsku zajednicu zbog zaštite i sigurnosti preživljavanja. Čak i u ovo rano doba korejske povijesti postojala je društvena organizacija i hijerarhija. Vođe su bili izabirani od strane plemenskih starješina i mogli su biti smijenjeni ako bi pleme primijetilo da su neefikasni…
Ljudi iz ovog perioda su se postepeno preseljavali iz hladne Mandžurije na korejski poluotok u potrazi za boljom klimom, plodnijim tlom za stoku i ratarstvo, rijekama i morem zbog ribarenja te za boljim i bogatijim planinskim terenima za lov. Tijekom tog perioda, plemensko organiziranje je bilo jako dobro ustanovljeno, sukladno s tim mladi ratnici su trenirali borilačke umjetnosti sa svrhom zaštite plemena. Plemenski ratnici nazivani su MO SA (MU SA) te su bili etički vezani za stroge norme ponašanja i vođenja života kako bi svima mogli poslužiti kao uzor. Oni su mogli kažnjavati razne prijestupnike u plemenu te su prvi išli u eventualne bitke kako bi očuvali svoje pleme.
Uz dodatak političke i društvene povezanosti između raznih plemena i klanova unutar federacije plemena počela su se održavati natjecanja i to svake godine kako bi se odlučilo o tome tko će zauzeti vodstvo nad plemenima u mjesecima koji slijede. Sela iz doba tih plemenskih zajednica su imale svoje vojne jedinice koje su nazivali DO RAI. Zanimljivo je napomenuti da ti DO RAI postoje i danas u korejskim selima. Danas te “jedinice” služe samo za zabavu i kao dio folklornih događaja a ne kao zaštitnici vlastitih sela. Ljudi iz tih DO RAI jedinica su učestvovali na tim plemenskim natjecanjima. Kako su se plemena povećavala i razvijala, međusobnim kontaktima su shvatili da imaju velike zajedničke koristi na svim poljima ako se ujedine, tako su se na sjeveru ujedinjena plemena zvala BO YU, ili BU YE, a na jugu SAM HAN.
Izumom WHAL (streličarstva) te upotreba jahanja na konjima naveliko se promijenio stil života tih ranih plemena. Oni ne samo da su prelazili velike udaljenosti zbog lova nego su bili odgovorni i za vrlo česte kontakte sa susjednim plemenima, prisiljavajući ih tako da se spajaju u konfederacije. Ratnici su shvatili da je neophodno trenirati B.U. na bazi bolje suradnje sistematizacije. Postepeno, uz upotrebu luka strijele, mača, koplja i drvenih štapova počeli su sve više koristiti konje u bitkama u kojima su se borili.
Ratnici (MUSA) su već tada živjeli po striktnom kodeksu ponašanja, drugačijem od ostalog stanovništva. Ako su prekršili taj kodeks, kazne su im bile vrlo surove i različite već prema počinjenom zločinu. Kazna je mogla biti da prekršitelj mora biti rob u obitelji kojoj je nanio štetu (određeno vrijeme). Raspon kazni bio je širok ovisno o težini kaznenog djela, sve do smrtne kazne za ubojstvo ili silovanje.
Razvoj borbenih vještina na konjskim leđima (u jahanju) je bio znak ratnika visoke klase(po statusu). Ratnici bez konja znani kao ratnici pješaci, trenirali su borbu bez oružja te borbene tehnike sa oružjem, svaki ratnik je imao svije oružje u kući gdje je živio. Tokom tog perioda, MAIKKUNG- luk i strijela napravljeni u KOGURYO I DANKUNG- luk i strijela napravljeni u OKJO bili su jako poznati po Kini kroz njenu koloniju NAKLANG, lociranu blizu kinesko korejske granice. Dužina strijele je bila četiri CHOK, a vrh je bio od plavog kamena. Strijela je bila premazana ili umakana u otrov a glavni cilj su bile neprijateljeve oči.
Vječna prijetnja od invazije susjednih plemena prisiljavalo je mlade ratnike da prihvate trening B.U. kao osnovu za preživljavanje njihovog plemena te kao dio njihovog dnevnog života. Pobjednik bitke postaje vladar a gubitnik rob. Uzimajući u obzir plemensku strukturu vladar je uvijek bio najbolji majstor borilačkih vještina. U to vrijeme pozicija vladara (kralja) nije bila nasljedna nego se je morala zaslužiti te je dodjeljivana kao velika čast, nagrada i obaveza najjačem i najvještijem ratniku plemenskih konfederacija.
Bulkyo Mu Sul (Budističke Borilačke Vještine)
Razvoj te sustavni trening BUDISTIČKIH BORILAČKIH VJEŠTINA u Koreji može se pratiti od 372. nove ere. što je ujedno i godina kada se smatra da je Budizam stigao u Koreju pa sve do današnjih dana. Te godine je kineski budistički svećenik SUNDO predstavio i uveo budizam u KOGURYO kraljevinu, u PAIKCHE kraljevini budizam je uveden 384 n.e. od strane indijskog monaha MARANATA a u kraljevinu SILL-a je uveden 417 n.e. od strane korejskog svećenika ADO – koji je učio u Kini.
Što se tiče Bulkyo Mu Sul imamo tu sreću da se te vještine razvijaju neprekinuto od svog prvog dolaska na Korejsko tlo. Budizam je u Koreju došao iz Kine. To je bila osnovna forma Budizma koja je podučavala učenja o Karmi te traženju rješenja ovozemaljskih patnji, ta učenja su se genijalno spojila sa dotadašnjim ŠAMANIZMOM i ANIMIZMOM koji je kao religija najstarije korejsko učenje koje se također održalo do danas. Na taj način su i tehnike borilačkih vještina koje su došle iz Kine Korejski svećenici prilagodili, spojili sa svojim domaćim vještinama i dalje razvijali u skladu sa karakteristikama koje odgovaraju koreancima, tako da su te vještine tijekom vremena postale potpuno samostalno razvijane. Kao religija na području Koreje Budizam je cvao sve do 14. stoljeća ali je onda polako počeo gubiti utjecaj. No bez obzira na sve povijesne prekretnice uspio se održati a s njim i vještine koje su proučavali budistički svećenici u Koreji od onih prvih do ovih sadašnjih.
Svećenici u budističkim hramovima su razvijali borilačke vještine da bi održali zdravlje i fizičku snagu te da bi se mogli obraniti od raznih napadača a da ih pri tome ne moraju ubiti. Zbog toga se trenira na teški tradicionalni način koji iziskuje nadljudske napore ali daje i nadnaravne rezultate. U BulKyo Mu Sul vještinama nalazimo specijalne vježbe disanja (KI CHO JAH KI), razne sisteme meditacije, trening borilačkih tehnika bez i sa oružjem.
Zbog održavanja zdravlja u teškim uvjetima života korejski budistički svećenici su razvili vještine:
1. WHAL BUB – vanjsko liječenje – akupresurom, akupunkturom i namještanjem kostiju.
2. HYUL BUB – unutrašnje liječenje – pomoću KI energije, simulacijom cirkulacije krvi, vježbama disanja, vizualizacije, meditacije, zdravom prehranom i biljnom medicinom.
Trening bez oružja sastoji se od: ručnih i nožnih tehnika izvođenih na sve načine koje ljudski um može smisliti. Tehnike se izvode kružnim prirodnim pokretima. Zatim se vježbaju tehnike padova, bacanja, poluga, gušenja hrvanja i borbe na tlu. Forme budističkih borilačkih vještina iznimno su velikog broja pokreta i teške za izvođenje, npr. Forma 108 pokreta (108 Ki Hyung) kao što joj ime kaže ima 108 pokreta koji služe da bi se vježbač oslobodio 108 različitih patnji koje ga napadaju iz vanjskoga svijeta.
Trening oružjem također postoji u BulKyo Mu Sool opet u obliku formi sa mačem, štapom, dugim flautama, raznim oružjem sa lancem i drškom, noževima lepezama itd... Trening koji koristi principe kretanja raznih životinja kao što su tigar, orao, bogomoljka, ždral, leopard itd... također su dio repertoara budističkih borilačkih vještina. Jedna od bitnih karakteristika BulKyo Mu sool-a je Dairyun -sparing punim kontaktom bez zaštitne opreme i bez ikakvih ograničenja.
Osnovna Bulkyo Mu Sul oružja i tehnike su DAN BONG – kratki štap 32 cm, BONG dugi štap, JI PANG E SUL – štap za hodanje. Budistički majstori imaju cilj postati majstori života, nikada ne smiju ubiti niti jedno živo biće i sve njihove tehnike su vježbane tako da onesposobe i kontroliraju protivnika bez smrtnih posljedica. No u doba ratovanja čak i oni su morali uzeti u ruke pravo oštro oružje i boriti se za goli život, opet čuvajući živote neprijatelja – koliko god su mogli.
Najutjecajniji korejski budistički svećenik bio je majstor Won Kwahng (543. – 640.) koji je složio pet pravila ponašanja za Hwarang ratnike. Na zamolbu dva mlada Hwarang ratnika Kwi San-a i Chu Hang-a da im da duhovno vodstvo koje bi slijedili svi Hwarang ratnici majstor Won Kwahng im je predao pet pravila koja trebaju nepokolebljivo slijediti:
1. Budi odan svome kralju
2. Budi poslušan svojim roditeljima
3. Budi častan prema prijateljima
4. Nikad se ne povlači iz bitke
5. Nikad nemoj neopravdano ubiti.
Ta pravila su od tada nadalje slijedili svi korejski ratnici i u svim korejskim borilačkim vještinama su zastupljena pa čak i razvijena u nova opširnija pravila ponašanja za vježbače modernih borilačkih vještina.
Drugi budistički svećenik koji je jako utjecao na korejske ratnike je majstor Won Hyo (617. – 686.) Njegova filozofska učenja i trening sa mačem i ostalim kratkim oružjem (nož, kratki mač, dugi mač) održala su se u Kuk Sulu do danas.
Majstor Bo Jo (1158. – 1210.) je treći najutjecajniji budistički svećenik u budističkim borilačkim vještinama. Njegovo učenje govori o tome da ratnici moraju otkriti svoje istinsko ja kroz iskustvo na samima sebi, što znači da se moraju podvrgnuti rigoroznom vježbanju i načinu života te kada postignu svijest o dualizmu života i smrti, dobroga i lošega itd...moraju to svoje saznanje stalno testirati na bojnom polju, u borbi ili u vrijeme mira kroz trening u najsurovijim uvjetima opasnima po život.
Majstor Bo Jo je bio osnivač SONG KWAHNG HRAMA. U njegovo doba on i njegovi učenici zvani KUKSA-nacionalni učitelji, su u Koryo kraljevini u svojim hramovima obučavali mlade ljude koji su k njima na trening dolazili u svojoj petoj ili šestoj godini, ti su ratnici nazivani SUNG-NANG i direktni su nasljednici Hwarangdo ratnika. Obučavani su u svim borilačkim vještinama i klasičnoj književnosti i pisanju, tako su postali superiorni u tim područjima. Kralj im je po uspješnom završetku obučavanja dodjeljivao titulu KUK-SUN-NACIONALNI RATNIK. SUN-NAG grupe ratnika su bile ratnički budistički svećenici koji su se vrlo često borili u bitkama uz kraljevsku vojsku. Neke od njih brojile su i preko tisuću ljudi. Kroz SUN-NANG budističke ratnike održana je tradicija Hwarangdo-a u Koryo kraljevini
Kung Jung Mu Sul
(Kraljevske vojne borilačke vještine)
Kraljevi, plemstvo, plemićke obitelji i vladini službenici su svi imali svoje privatne vojske i tjelohranitelje koji su prakticirali borilačke vještine zvane Kung Jung Mu Sul.
Te su vještine doprinosile razvoju ezoteričnih tehnika sa malim oružjima kao što su noževi, noževi za bacanje, lepeze, skrivene igle, kratki mačevi itd...Također su razvili specijalne unikatne tehnike poluga i bliske borbe te udaraca i pritisaka u vitalne točke. Po nekim povjesničarima postoje podatci da su dijelovi tih vještina utjecali na nastanak japanskih vještina Jiujitsu, Aikijujutsu i nekih stilova Ninjutsua.
Borilačke umjetnosti tokom perioda tri kraljevine su značajne iz dva razloga. Prvi razlog je taj što su vladari svake kraljevine vjerovali da je jedini način da se ujedini Koreja putem sile potpuno porazivši protivnika u bitci i ratu. Stoga su ne samo ratnici iz više klase (plemstvo) nego i svi mladi ljudi u kraljevini imali obavezu da treniraju borilačke vještine i pripremaju sebe da bi služili svojoj kraljevini.
Drugi razlog za treniranje borilačkih vještina je bio taj što je trening u B.U. bio povezan sa izborom visokih državnih dužnosnika. Visok položaj u vlasti se popunjavao bazirajući se na ekspertizi i znanju u borilačkim vještinama. Iako je s vremenom titula kralja u sve tri kraljevine postala nasljedna, ostali položaji su se dodjeljivali visoko rangiranim ratnicima. Kralj je bio glavni zapovjednik svih vojski dok su ostali ratnici dobivali glavne vojne i političke pozicije. Upravitelji provincija (Guverneri) nisu samo upravljali politički i pravno nego so također imali dužnost braniti provinciju te obučavati mlade ratnike u borilačkim vještinama.
U Koguryo je osnovana obrazovna institucija nazvana Pyung-dang što baš znači obrazovni institut. Osnovan je sa svrhom obučavanja i naučavanja ratnika te da iz njega proizađu iskusni ratnici. Selektirani su superiorni i neoženjeni mladi ljudi da uče borilačke umjetnosti I klasičnu književnost.
Vještine koje su vježbali osim raznih stilova goloruke borbe su se uglavnom bazirale na treningu sa svim vrstama oružja: mač, koplje, štap, kratki mačevi, noževi, helebarde, ratne sjekire, ratni buzdovani, luk i strijele, noževi, jahanje, borba na konjima, taktika borbe u svim uvjetima, tjelohraniteljske vještine, posebne vještine za žene, meditacija, ki energija i sl.
POVIJEST KUK SUL DO-a - DRUGI PERIOD, 1910 – SADAŠNJOST
Koreja i Japan su uživali skoro tristo godina mira nakon povlačenja japanaca iz Koreje. Koreja je bila vođena od strane kralja, Japan od strane šoguna, ili vojnih generala. Nakon provođenja MEIJI reformi 1895 g. šogun je svrgnut sa vlasti i obnovljena je vlast cara. Car Meiji je bio prvi japanski car koji je imao stvarnu političku i vojnu moć nakon što je šogun Togukawa Iyesu preuzeo vlast nad Japanom.
Nakon Meiji reformi Japan je postao agresivniji, pobjeđujući u ratu sa Kinom u 1895. te protiv Rusije 1905. Japan je prisilio korejskog kralja da preda svu vlast, vanjske poslove i diplomaciju pod japansku vladavinu, i od 1910. Japan je anektirao (bez rata pripojio) Koreju. Tokom tog perioda tradicionalne borilačke vještine su izgubile vrijednost kao borbeno oružje. Vojnici su učili pucati iz pušaka i topova radije nego sa lukovima i strijelama. To je naravno dovelo do toga da su mnogi instruktori u kraljevskoj korejskoj vojsci i akademijama izgubili svoja radna mjesta. Neki od njih su se vratili u svoje rodne gradove gdje su počeli otvarati škole borilačkih vještina. Ostali su se pridružili “ podzemnim “ grupama učeći i obučavajući u borilačkim vještinama revolucionarne vojnike.
Nakon drugog svjetskog rata Koreja je ponovo stekla svoju neovisnost pa su i borilačke vještine doživjele BUM (veliki procvat). Iako mnogo može biti napisano o razvoju korejskih borilačkih vještina iz tog zadnjeg perioda do sadašnjosti kao što su Yudo, Tae Kwon Do, Hapkido i Hoshindo, zbog ograničenog prostora biti će objašnjena samo skraćena povijest Kuk Sul-a.
Osnivač korejskih nacionalnih borilačkih vještina (Kuk Sool Won -a) je veliki majstor IN HYUK SUH, nosilac zvanja crni pojas 10. DAN (slika gore – svijetli dobok). Majstor SUH je primio prve instrukcije od svoga djeda, majstora MYUNG-DUK SUH-a koji je bio majstor-instruktor u korejskoj kraljevskoj vojsci sve do 1910. g. Kada je Japan pripojio Koreju, korejska kraljevska vojska je bila raspuštena pa se majstor Myung-Duk Suh vratio u svoj rodni grad u Kyung Sang pokrajini. Dok je sakupljao i slagao Kuk Sul tehnike, istovremeno je i obučavao svog unuka In Hyuk Suh-a. Prije nego je stari majstor umro u 1952. g. predao je svom unuku, tada mladom majstoru Suh-u pet knjiga koje je on tokom života napisao i u njima sakupio mnoge Kuk Sul tehnike.
Te knjige su:
1. YU SUL meke” vještine sa naglaskom na bacanja i poluge te bacanja kroz poluge na zglobovima.
2. KWON SOOL – stil ekstremno čvrstog udaranja rukama i nogama
3. YU KWON SOOL – sistem koji kombinira i čvrste i meke tehnike u jednu cjelinu i nikada se sili ne suprotstavlja silom.
4. WHAL BUB – tehnike luka i strijele, oštrog oružja i štapova.
5. HYUL BUB - tehnike primjene pritisaka i udaraca u vitalne točke ljudskoga tijela.
Nakon smrti svog djeda mladi majstor Suh je u slijedećih osam godina tražio i učio druge vidove tradicionalnih korejskih borilačkih vještina kod mnogih drugih majstora. Ovo su neki od majstora kod kojih je učio i trenirao majstor In Hyuk Suh:
1. Majstor Yong-Sul Choi (OSNIVAČ HAPKIDA): Mladi majstor je posjetio mnogo privatnih škola borilačkih vještina da bi učio Obiteljske borilačke vještine ili borilačke vještine pojedinih porodica. Jedan od utjecajnijih u toj oblasti je majstor Yong-Sul Choi. Od majstora Choi-a stekao je još više znanja o YU SUL-u.
2. Hai Dong Seu Nim (Veliki Monah Istočnoga Mora): Da bi naučio budističke borilačke umjetnosti, mladi majstor Suh je obišao mnogo hramova po cijeloj Koreji. Jedan od njegovih velikih učitelja bio Hai Dong Sue Nim. Od ovog velikog monaha SUH je naučio Kwon Sul i Ki Bub (vježbe za KI ) i tehnike disanja.
3. Majstor Tai-eui Wang: Mladi majstor je također posjećivao i stare majstore kraljevskih vojnih borilačkih vještina. Jedan od njegovih učitelja tih vještina je bio Tai-eui Wang. Od majstora Wang-a naučio je Yu Kwon Sul.
Znanje naslijeđeno od njegovog djeda te od njegovih kasnijih učitelja omogućilo je In Hyuk Suh-u da osnuje Kuk Sool Won ( Korejsku Asocijaciju Tradicionalnih Borilačkih Vještina ) u 1958. g. Slijedećih šest godina bilo je posvećeno klasifikaciji i sređivanju tehnika. Tako u Kuk Sool.u ima 3608 tehnika podijeljenih u 270 grupacija (tema). Te grupacije su razdvojene u tri odvojena ogranka od kojih potiču sve te tehnike. Ta tri ogranka su:
1. Sado Mu Sul (plemenske borilačke vještine-kasnije obiteljske ili porodične bv.)
2. Buldo (Bulkyo) Mu Sul (budističke borilačke vještine )
3. Kung Jung Mu Sul (kraljevske vojne borilačke vještine).
U 1975. godini uspostavljena je World Kuk Sool Won Association ( svjetska KSW asocijacija ) sa ciljem širenja korejskih tradicionalnih borilačkih vještina po svijetu. Veliki majstor In Hyuk Suh je imenovan kao predsjednik a Dr. He Young Kimm kao Generalni Sekretar.
1978. g. korejski predsjednik Chung Hee Park je poslao 11 Kuk Sul majstora kao službene predstavnike korejskih borilačkih vještina. Ti poštovani Majstori su 14 dana izvodili demonstracije Kuk Sula za 75. godišnjicu korejske imigracije na Havajima.
Od 01. lipnja do 14. lipnja održano je prvo Svjetsko Kuk Sul Won prvenstvo i seminar u gradu Busan u Koreji. Prisustvovalo je više od 400 natjecatelja iz USA, Meksika, Europe i ostalih dijelova svijeta.
Deset godina nakon osnivanja World Kuk Sool Won Association, pod sposobnim vodstvom majstora Suh-a Kuk Sool je svjetski priznat kao čista tradicionalna borilačka umjetnost. Ovo su neki od majstora koji su također zaslužni za promociju Kuk Sool-a po svijetu : In-suk Suh, In-sun Suh, Jong-oh Lee, Jung won Byun, Jai-chun Park, He Young Kimm i Sung-sam Jo.
Posebne karakteristike Kuk Sool Wona su brzo izvođenje mekih i tvrdih tehnika, dobro organiziran sistem učenja i treninga, naglasak na učenju formi te opsežna upotreba oružja.
Vodeći ljudi Hoshindo-a, Kuk Sool-a i Hapkido-a osnovali su jednu organizaciju nazvanu Korejska KI DO Asocijacija u 1962. g. U 1983. g. dvadeset godina kasnije In-Hyuk Suh je izabran kao čelni čovjek asocijacije a njegov brat In –Sun Suh je izabran za predsjednika. Izdajući službena priznanja za stupnjeve znanja korejska Ki Do asocijacija sada širi svoj autoritet kroz svijet a isto tako kontrolira razvoj Kuk Sul-a, Hoshindo-a i Hapkido-a, danas uglavnom samo Hapkidoa – druge vještine imaju svoje krovne federacije.
Svi ostali stilovi sličnog naziva i učitelji tih stilova su proizašli iz Kuk Sool Won vještine majstora In Hyuk Suh-a i svima majstorima tih stilova prvi učitelj u Kuk Sul ili Kuk Sool vještinama bio je In Hyuk Suh ili netko od njegove braće ili netko od njihovih učenika. Uz obiteljsku liniju Suh u Kuk Sul vještini postoje još kako sam već naveo i stariji majstori – učitelji koji su – naziva Senior Master – stariji od In Hyuk Suh-a, koji su i njemu bili učitelji, ali oni su majstori pojedinih stilova Kuk Sul-a i žive i djeluju samo u Koreji, te ih se iz nekog razloga ne navodi u regularnim verzijama povijesti vještine. No njihovo majstorstvo je toliko da u poznim godinama demonstriraju lomljenje debelih čavala za grede sa zubima i rukama itd…(autor osobno vidio), i vještinu i brzinu tehnika kakve autor još uvijek nema a bili su podosta odmakli sa godinama – moja procjena oko 70.
Da bi se u potpunosti razumjela povijest korejskih borilačkih vještina, prvo je potrebno razumjeti korejsku kulturnu povijest. Korejske borilačke vještine su vitalni dio korejske kulture, života i povijesti naroda. Na primjer, da bi se postalo Son svećenik – budistički svećenik, prvo kandidat mora pristupiti nekom hramu i postati vježbenik.
Glavni svećenik u hramu tada odabire učitelja koji će učiti tog vježbenika. Pod tim učiteljem vježbenik prima određenu količinu treninga. Nakon određenog vremena vi učitelj preporuča studentu drugog učitelja u drugom hramu. Nakon nekoliko godina treninga u drugom hramu kod drugog učitelja, studentu je dozvoljeno da postane putujući svećenik i počinje putovati po cijeloj zemlji. Tijekom tog perioda, putujući svećenik iskusit će život, preživljavanje i praktičnu mudrost kako sreće svoje nove učitelje i samim putovanjima i životom među običnim ljudima.
Nakon što je završio svoja putovanja, svećenik se skrasi u jednom od hramova po njegovom izboru postaje potpuni zreli svećenik. Kako postaje stariji i mudriji, refleksijama – dubokoumnim razmišljanjima i meditacijom o svojim prošlim učiteljima izabire onoga koji je bio najbolji i njega naziva svojim učiteljem i sam sebe naziva učenikom od tog najboljeg učitelja.
Ova tradicija je ista u korejskim borilačkim vještinama. Student uči borilačke vještine od više različitih učitelja. Nakon podrobnog nauka kod svakog od tih učitelja student tada izabire njemu najboljeg učitelja i svima drugima govori da je on student od tog učitelja, ali poštuje i cijeni i svoje druge učitelje.
Drugi aspekt korejske kulture je to da je ona dio azijske kulture. Zemljopisno Koreja je poluotok koji je smješten između Kine i Japana. Koreja je u tom položaju služila kao most između Kine i Japana tisućama godina.
Ljudi, vladari, vojnici i svećenici, liječnici, mudraci i filozofi a tako i majstori borilačkih vještina u te tri države su u doba mira stalno razmjenjivali svoje kulture a u vrijeme rata preuzimali taktike, tehnike i oružje jedni od drugih. Kroz te razmjene korejska kultura je evoluirala u drugi stadiji nove kulture. Kroz generacije, dodatni utjecaji unaprijedili su Koreju u nove stepenice i modalitete kulture.
Povijest korejskih borilačkih vještina je bila pogođena na isti način. Tradicionalne korejske borilačke vještine su bile pod određenim utjecajem i kineskih i japanskih borilačkih vještina i razvile su se u nove korejske borilačke vještine. Kineske i japanske borilačke vještine prošle su kroz isti proces razvoja – utjecaje od drugih i stvaranje novih.
Korejske borilačke vještine mogu se podijeliti u tri različite kategorije:
1. Borba bez oružja,
2. Borba bez oružja protiv oružja,
3. Oružje protiv oružja
Korejske borilačke vještine se također dijele na tri načina:
1. Kwan Jul Bub – poluge,bacanja, gušenja, hvatovi,
2. Dan Shin Ki Bub – udaranje, ručni i nožni udarci,
3. Mu Ki Sul – oružje (kratki mačevi, dugi mačevi, koplja, štapovi, bacanje noževa, bacanje kamenja, itd..)
Postoji nekoliko stupnjeva razvoja suvremenih korejskih borilačkih vještina. Prvi stupanj zove se PIONIRSKI STUPANJ (od 1945 – 1960). Mnogi korejski borilački majstori, od kojih su neki živjeli van zemlje vratili su se u Koreju i izmjenjivali ideje sa onima koji su ostali u Koreji. U ovom stupnju mnoge zaboravljene vještine su doživjele svoje ponovno rođenje a rođene su i neke potpuno nove vještine i sasvim moderne vještine.
Drugi stupanj se naziva RAZVOJNI STUPANJ (1960-1970). Tijekom tog stupnja svaka korejska borilačka vještina dospjela je pod državnu i službenu kontrolu i kontrolu organizacija priznatih od strane države. To je doprinijelo većoj standardizaciji tehnika i metoda učenja. Službeno priznati nazivi stilova, vještina, organizacija i asocijacija.
Tijekom trećeg stupnja znanog kao STUPANJ SAZRIJEVANJA (1970-do danas), druga i treća generacija korejskih borilačkih majstora je preuzela vodstvo nad korejskim borilačkim vještinama i organizirali su određene promjene u organizacijama, tehnikama i učenjima.
U tom trenutku povijesti, korejske borilačke vještine su se raširile po cijelome svijetu. Korejski majstori su počeli još jednom rekonstruirati i prilagođavati svoje vještine, tehnike i filozofije, da bi bile pogodne za vrijeme i ljude u kojima se nalaze. Jedan od tih majstora je i Kuk Sa Nym Austin SunKon Lim, 9. DAN.
Važno je napomenuti da se u današnjem Kuk Sul Do sistemu vježbaju sve te drevne i davne vještine koje su nabrojane u ovom povijesnom pregledu. Sve od prve do zadnje, ali naravno ne sve odjednom nego postepeno i ovisno o nivou vježbača.
Nema komentara:
Objavi komentar